O Mateju

Kad smo se prvi put družili, te hladne jesenske noći, nisam mogao znati da ćemo biti zajedno u bendu. Da ću oženiti njegovu sestru i zvati ga “šogi”. Da ću živjeti u njegovoj kući… njegovu mamu, zvati
mamom. Da će baš on biti ujak mojem klincu.
Sve što sam vidio, bio je tip koji je bio toliko prijateljski nastrojen prema drugima da im je dopustio da oni odaberu skicu za graf koji se upravo spremao “zbombat”.
Tipa toliko ufuranog u svoju umjetnost, da nije prestao crtati ni u trenutku dok nam je Zetovac zvao policiju.

Tipa predanog savršenstvu i detaljima do te mjere da se vratio još istu večer, kako bi, nakon što se policija pokupila, završio svoje djelo. Onako, kako je on to htio.
Toliko skromnog tipa, da čak nije ni “bombao” svoje ime, vec inicijale svoje “Primijenjene”.
Da, točno. Upravo one škole u kojoj sada klince podučava kako biti umjetnik.

Što drugo reć’…

Srki